Not for narrow-minded ;)

29 January 2011

Lud zbunjenog i svi mene!

     Kad me krene, onda me baš krene. Kako su se završili praznici i počele ponovo obaveze, nisam stala (a bogami ni ustala u 6.20AM kao inače). Čitaj tri nedelje! A da bude još gore, ne znam ni kad su pre proleteli ti dani i gde sam ja tačno bila tada. Trči po potpis, trči na kolokvijum. Juri pacijente. Juri prevoz. I onda kad se posadim na stolicu kao jedan nam dragi docent, normalno - zaspim! 

     Ne trpim više spor tempo. Jes' da sagorim usput, al' ne mari. Što reče jedna prijateljica, odmoriću se kad umrem. Nego, ovih dana ne jebem živu silu, jebe ona mene!

     Uh, odakle da počnem? Možda sa činjenicom da je mom fakultetu potreban jedan Columbine  da se stvari napokon dovedu u red, s tim što bih promenila odnos nastavno osoblje-student u korist stručnog kadra! Tačnije, ni taj Kadar nije toliko kriv koliko Administracija; oni su započeli sav haos. Kao posledicu nesporazuma da se ne zna do kada nastava traje, imamo studente koji, u iščekivanju ispitnog roka, bleje na fakultetu kao da nemaju šta pametnije da rade. Pri tom, školarina koju im plaćamo očito nije dovoljna ni da u toaletima postoje konstantne zalihe tečnog sapuna i toalet papira. Ili to možda samo spremačicu mrzi da odradi svoj posao.

     To me ni ne čudi kad se svako malo nađe neko pametan da meri koliko ga ne plaćaju adekvatno za sav rad i trud koji (ne) ulaže. U svojoj neposrednoj okolini imam više primera, ali ubedljivu pobedu odnosi mlad dečko,  jedva 24 leta.  Kuka: "Jao, ova država! Jao, nema posla! Lopovi na sve strane!". Da se razumemo, mali je završio trogodišnju srednju školu, knjiški je primer Edipovca, apatičan je do besvesti (na roditelje, naravno) i ne naročito bistar (ne daje se otkaz na sigurnom poslu kad svi unaokolo ostaju bez istog). Btw, već godinu dana od maminih para ženi neku trokrilnu pedofiličarku (15+ ), a da bude jasnije, nije u pitanju zlatna koka; ko mi kaže da je to ljubav, staviću ga na spisak za moj Kolumbajn!
     
     Dakle nije, Dušo, stvar u tome što nam je država go da-ne-kažem-šta i što verovatno od nje nikad ništa biti neće; problem je u tvom karakteru, derište razmaženo! Skini se sa mleka! Sitnopilićarski mentalitet se, nažalost, retko gde tako dobro primio kao u zemlji Srbiji. Nikad ništa od ove zemlje neće biti. Poslednji voz nam je otišao; mašinovođa  nije  više  meĐ'  nama. Ovo sad je šlepanje.

     Pre neki dan se zateknem na okretnici tramvaja u Ustaničkoj. Uđem u radnjičicu tipa "SVE  ZA" u potrazi za praškom i nekim krpama. Nagradno pitanje: gde je prodavačica? Pitam u radnji pored ima li ovamo koga, kad će gospoja nonšalantnim tonom i nekim skoro polupijanim pogledom, negde otprilike u mom pravcu: "Pa, otišla je da kupi doručak! Ima pravo da jede."
      Ma nemojte kaz'ti?! Pa nisam ni mislila da treba da crkne od gladi, ali bi trebalo da izrezonuje kad je na doručku, a kad na radnom mestu! I posle kuka kako je život ne mazi? Kako nema za cigare ili manikir? Iju!

      Sve bih vas ja na njivu, pa da vidite šta je fizički rad! Lezilebovići! Trebao bi nam jedan Hitler, samo da mlati džabalebaroše; ima ih i više nego dovoljno za njegov apetit. Lenjivci su pošast današnjeg društva.

     Nervi su igrali i dalje tokom nedelje. Prvo me je bus poprskao na stanici dok sam pokušavala da dešifrujem neki glupi sms. Ok, my mistake. Onda je zima rešila da mi dođe glave. Prvi pad ove sezone se dogodio po povratku kući. Jurcala sam po celom gradu, da bih se skljokala u dvorištu! Čak sam i onu smrtonosnu zamku od parka uspela da preživim! Bambi je malo dete za mene. Štos je da siđeš na stanici kod malog Maxi-ja (iako je malo duži put), jer je tu jedna strana stepeništa ka parku očišćena. Onda se pomoliš da u komadu pređeš preko staze i na bezbednom si. Zavidim deci što nehajno sedaju na kliska. Eh, kad pad sa visine od metar i žilet ne bi boleo toliko, i tata bi, sine!
       Taman sam nekako došla do ćoška iza kojeg su mi se smešila ulazna vrata i.....dumm! Pravo na kantu! Mislim da je RSZ to veče zabeležio potres, uplašila sam i one u Kraljevu. Da stvar bude gora, reflektor koji se pali na senzor je u tom trenutku bljesnuo. Oni u zgradama okolo su se kolektivno upišali u gaće.

      Od sve te muke, valjda je i normalno što mi je u nekom trenutku izašao rog na čelu. Po sred srede! Idem kroz park, pa još sa onim konjskim repom, i samo čekam da čujem: "Vidi, mama, jednorog!"

      Za divno čudo, onih đentlmena ne beše u skorije vreme izuzev jednog što ga valjda nijedna nije htela, pa je našao za shodno da se trti na vratima autobusa, dok se nekolicina nas pokušavala izboriti sa njegovom pozamašnom kantom, u nadi da će pravovremeno izaći na vazduh. No, taj mučenik ostade u prošlog godini.

      Umorna od glupih, neorganizovanih, bezobraznih i bahatih kreatura, za januar je dosta popušaja. Godina obećava. Takav mi je horoskop. Kao rogonja kapitalac (čitaj koza/krava ili ti jarac/bik), drugačije nego da do svega dođem na teži način i ne znam. Glupost me zasmejava. Ili to ili da odrobijam glupaka. U drugom slučaju, ja bih ispala dumbass, jer onaj nije vredan pažnje. Zato se i smejem.

      Laugh it all out!


A o tupsonima, George Carlin said it best.


6 comments:

Sandra Kravitz said...

da, Carlin je rekao sve :)

Silver Flyer 85 said...

Ако си им рекла :) Предиван текст, мало брз али таман тако ваља :)

zla patofna said...

Hvala, srebrni letaču :)

Silver Flyer 85 said...

Nema na čemu... Zla Patofno:) a da super ti je blog ime:) i ono "...ne za ograničene (umove)" jer se meni od njih skace iz aviona ali bez padobrana...

zla patofna said...

E, onda dobrodošao u ekipu :)

Bole said...

U pravu je Zmua, Carlin je sve objasnio.